Sažetak
Andrej Blatnik: Tao ljubavi
Andrej Blatnik po svoj je prilici prvo ime tzv. "mlade slovenske proze" koje se sredinom osamdesetih počelo povezivati s pojmom postmodernizma. Ta oznaka je u mnogočemu bila opravdana; djelomično već prvijencem Buketi za Adama venu (1983.), a nedvojbeno njegovim sljedećim knjigama: Baklje i suze (1987.), te zbirkom kratke proze Biografije bezimenih: male priče 1982.-1988. (1989.), Blatnik je čitateljskoj javnosti predstavio jendo od najdosljednijih ostvarenja tog tada novog literarnoestetskog usmjerenja. (...) Tao ljubavi (tao, odnosno dao = put) bitno se razlikuje od njegovoga prvog romana (Baklje i suze). (...) Tao ljubavi nipošto nije samodostatno metafikcijsko djelo, nego kratki roman (po opsegu graniči s novelom) minimalističko-intimističkog usmjerenja, koji se više nego na Baklje i suze nadovezuje na careverovsku tradiciju Blatnikove kratke proze. Glavni junak, pripovjedač u prvom licu, tipičan je subjekt doba iscrpljene egzistencije. On i njegova pratilja su kao takvi predstavljeni već u uvodnim odlomcima. Iscrpljena egzistencija utemeljena je u ispražnjenoj stvarnosti, u kojoj su sada - umjesto samo u literaturi - iscrpljene sve mogućnosti. Zato se za oboje junaka "stvarnost, moglo bi se reći, ponavlja. I uskoro je već sva dosadna. Zato tražimo, kako se obično kaže, nešto novo"; ipak, to novo ne može biti ništa određeno. - Tomo Virk