Blavatsky Helena: Iz pećina i džungli Hindustana

Helena Petrovna Blavatsky: Iz pećina i džungli Hindustana

Koliko li je generacija Hindusa, koliko raznih rasa, klečalo u prašini pred Trimurtijem, pred tvojom božanskom Trojicom, o Elefanta? Koliko je stoljeća bilo potrebno slabim ljudskim rukama da iz tvojih kamenih grudi isklešu ovaj grad hramova i oblikuju tvoje džinovske idole? Tko to može reči? Mnogo je godina prošlo od kako sam te poslednji put vidjela, tvoj drevni, tajanstveni hram, i još uvijek mi se neprestano vraćaju iste misli, ista pitanja, da uzdrmaju moj spokoj kao i prvog puta, a ja još uvijek nemam nikakav odgovor na njih. Za nekoliko dana ćemo se ponovo vidjeti. Još jednom ću pogledom pretraživati tvoje surovo obličje, rasuto preko tri ogromna lica od granita, i ponovo ću se osjetiti nemoćnom da prodrem u tajnu tvog postojanja. Ta tajna je dospjela u sigurne ruke tri stoljeća prije našeg. Ne hvali se uzalud stari portugalski povijesničar Don Diego de Kuta kako su „veliki četvrtasti kamenovi, pričvršćeni nad lukom hrama s upadljivim natpisom, iščupani i poslani kao poklon kralju Dom Juanu III, tijekom vremena tajanstveno nestali…“ i dalje dodaje da je „blizu ovog velikog hrama stajao još jedan, a malo dalje i treći, najljepši od svih, nevjerojatnih razmjera i bogatstva materijala upotrebljenih za gradnju. Sve te hramove i pećine su izgradili kraljevi Kanade, (?) od kojih je najznačajniji bio Bonazur, i na te „bastione Satane“ su naši (portugalski) vojnici navaljivali takvom žestinom, da za nekoliko godina od njih nije ostao ni kamen na kamenu…“ A kao najgore od svega, nisu ostavili nikakve natpise koji bi mogli ukazati na bilo kakav trag. Zahvaljujući fanatizmu portugalskih vojnika, kronologija pećinskih hramova Indije mora zauvijek ostati zagonetka za arheologe, počevši od brahmana koji kažu da je Elefanta stara 374.000 godina, pa zaključno s Fergusonom, koji pokušava dokazati kako je isklesana tek u dvanaestom stoljeću naše ere. Kad god se čovek obrati povijesti, sve što može pronaći je mnoštvo pretpostavki i mrak koji ih okružuje. Pa opet, Garipuri se spominje još u epu Mahabharata, koji je napisan, prema Kolbruku i Vilsonu, mnogo prije vladavine Kira Persijskog. U drugoj drevnoj legendi se, opet, kaže da su hram Trimurtija na Elefanti sagradili sinovi Pandua, koji su sudjelovalii u ratu između Sunčeve i Mesečeve dinastije i, budući da su pripadali ovoj drugoj, bili zbačeni na kraju rata. Radžputi, koji su daleki potomci prve dinastije, još uvijek pjevaju o toj pobjedi; ali čak ni u njihovim epskim pesmama nema ničeg pouzdanog. Stoljeća su prolazila i prolazit će i dalje, a drevna tajna će ostati zauvijek izgubljena u kamenim grudima pećine, ostavši bez pisanog traga.