Proust Marcel: U traganju za izgubljenim vremenom I-XIII

Marcel Proust: U traganju za izgubljenim vremenom I-XIII

Likovno opremio Edo Murtić

Komplet u 13 svezaka Marcela Prousta, U traganju za izgubljenim vremenom, sadrži: 

1. Put k Swannu, prvi dio: Combray, 230 str.
2. Put k Swannu, drugi dio: Jedna Swannova ljubav, treći dio: Zavičajna imena – Ime, 234 str.
3. U sjeni procvalih djevojaka, prvi dio: Okolina gospođe Swann, 209 str.
4. U sjeni procvalih djevojaka, drugi dio: Zavičajna imena – Zavičaj, 296 str.
5. Vojvotkinja de Germantes I, 292 str.
6. Vojvotkinja de Germantes II, 270 str.
7. Sodoma i Gomora I, 248 str.
8. Sodoma i Gomora II, 246 str.
9. Zatočenica I, 171 str.
10. Zatočenica II, 206 str.
11. Bjegunica, 244 str.
12. Pronađeno vrijeme I, 183 str.
13. Pronađeno vrijeme II, 153 str.

Valentin Louis Georges Eugene Marcel Proust, (Pariz, 10. srpnja 1871. – Pariz, 18. studenog 1922.), francuski romanopisac. Proustove su velike teme korozija bića u protjecanju vremena, ljubomora i ljubav, tjelesnost i determinacije psihe tijelom, nestalnost međuljudskih odnosa i nespoznatljivost stvarnosti, problematičnost identiteta i sebstva, snobizam i politička kultura i diplomacija uoči 1. svjetskoga rata. Smatra se da je vrijeme glavni junak tog romana, no ono Proustu nije zanimljivo kao filozofska apstrakcija (npr. kao u Sv. Augustina) nego kao medij i uzrok svih metamorfoza; ono dovodi do mijena identiteta, ljudske komunikacije, te i do gubitka samog smisla života. Pod utjecajem francuskoga filozofa Henrija Bergsona pisac nalazi izlaz iz naizgledne jalovosti i prolaznosti života u otkriću činjenica da podsvijest skladišti sve impresije, pa je naizgled izgubljeno vrijeme pohranjeno i dostupno u nesvjesnom segmentu bića. Ono nije zauvijek mrtvo, nego se može prizvati na razinu svijesti i izraza nehotičnim, osjetilnim sjećanjem tijela, koje pamti ne samo zbivanja nego i minule porive i emocije. Dvostruko gledište pripovijedanja sastoji se od emocija neiskusna glavnog lika i inteligencije zrelog pripovjedača koji se neprimjetno smjenjuju iza prvog lica sjetnog i često grubo humornog solilokvija i sarkastičnih komentara. No razlika među njima nije samo u iskustvu nego i u činjenici da je pripovjedač svjestan svojega poslanja i smisla života koji otkriva u pisanju: njegov životni neuspjeh ne dovodi nikada u pitanje vrijednost života. Poruka pjesnika i modernog egzistencijalnog metafizičara Prousta afirmira život – iako ne izrijekom: život ne postoji zato da bi jednog dana bio slikom ili knjigom; on je sam po sebi najveća umjetnost, svojevrsno remek-djelo. Kao i u većem dijelu romana, nazočna je dvoznačnost: svijest pripovjedača, nikad fiksna, evoluira u vremenu kao entitet; istodobno, autor često eksplicite poriče bilo kakav kontinuitet sebesvijesti i identiteta osim ukorijenjenosti u tijelu (što je navelo mnoge da proglase duhovnu srodnost piščevu s orijentalnom, hindu-budističkom metafizikom koja niječe zapadnu tradiciju jedinstva osobnosti); jasna je poruka djela da je svrha Traganja zapravo pripovjedačevo duhovno spasenje i u neku ruku ozbiljenje esteticizma Waltera Patera i simbolizma konca 19. stoljeća; no, s druge strane Proustvo djelo uspostavlja čaroliju života neovisno o piščevoj apologiji umjetničke vokacije njegovoj privatnoj opsesiji koja za suvremenoga čitatelja djeluje anakrono i marginalno, dok je njegova usredotočenost na analizu izazvala i dosta kritičkih komentara koji se mogu svesti na dvije točke: Proust ubija život hiperanaliziranjem, a duhovna dimenzija postojanja ostaje mu dobrim dijelom skrivenom zbog sveobuhvatne uronjenosti u vremenom ograničena iskustva.