Šenoa August: Seljačka buna

Seljačka buna

Šenoa August

August Šenoa: Seljačka buna 

Seljačka buna povijesni je roman Augusta Šenoe koji je 1877. objavljivan u Vijencu, a 1878. godine objavljen je kao knjiga. Roman nosi podnaslov “Historička pripovijest XVI. stoljeća” pa se može promatrati kao povijesna monografija u formi romana. Na početku romana ističe se da je roman posvećen Mihovilu Pavlinoviću, vođi hrvatskog preporoda u Dalmaciji, kojega je Šenoa iznimno cijenio. Već i sam naslov romana u skladu je s tvrdnjom da su Šenoina shvaćanja smisla književnosti polazila od realističkih stilskih koncepcija, odnosno od potrebe da umjetnički tekst oblikuje stvarni život. Šenoa zagovara književnost koja će tematikom i originalnošću izraziti narav ljudi te opisati njihov realni, svakodnevni život. Tako je smjestio knjigu u središte kulturnog života nacije u vrijeme seljačke bune 1573. godine jer njegov je cilj osvijestiti i oplemeniti narod, odnosno popraviti prošlost i probuditi u narodu smisao za sve što je lijepo, dobro i plemenito. Iako okosnicu romana čine politički i obiteljski odnosi hrvatskog plemstva, u Seljačkoj buni primjetna je tematska raznolikost: povijesna (borba hrvatskih seljaka protiv plemića Franje Taha), politička (politička situacija u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije), socijalna (položaj običnih ljudi onoga doba), ljubavna (Đuro Mogaić – Jana, Sofija Hening – Tomo Milić). Šenoa, dakle, rekonstruira povijest bune, ali pritom stvara uzbudljivu i napetu fabulu. Kako roman ne bi bio sveden isključivo na iznošenje povijesnih činjenica i prikazivanje povijesnih događa, u priču o Seljačkoj buni utkane su spletke, uhode i izdajice (Šimun Drmačić) i fatalna žena (Dora Arlandova). Radnja romana započinje 1564. godine kada je Franjo Tahi prijevarom oduzeo Uršuli Heningovoj posjed Susjedgrada i Stubice. Udovica uz pomoć zetova Mihalja Konjskoga i Stjepka Gregorijanca te podbana Ambroza Gregorijanca pokreće parnicu i borbu za povrat svoje djedovine. Ta borba uzrokovala je stradanja, ponajviše kmetova – seljaka. Seljaci su bili zabrinuti zbog promjene vlasnika imanja jer su bili zadovoljni dotadašnjom gospodaricom. Kad je Tahi preuzeo imanje, nemilosrdno je pljačkao seljake i provodio neviđeni teror. U trenutku kad je njegovo nasilje bilo nepodnošljivo, Stjepko Gregorijanec pokuša nagovoriti seljake na pobunu, ali seljaci shvate da je on to učinio isključivo zbog vlastitih interesa. Seljaci pod vodstvom kmeta Matije Gupca podižu bunu koja se proširila i na susjednu Sloveniju. Roman je dijelom pisan kronološki, ali radnja se često retrospektivno vraća u prošlost. Razgranata fabula uključuje i likove iz svih slojeva društva. Šenoa je ipak izbjegao romantičarsku crno-bijelu karakterizaciju likova, što je posebno istaknuto u prikazu plemića. Tako je Ambroz Gregorijanec prikazan kao ugledan i pravedan domoljub, dok njegov sin Stjepko Gregorijanec ostavlja dojam pohlepnog plemića. Slično se može primijetiti i u prikazu Uršulinih kćeri: Anka je ohola, dok su Marta i Sofija skromne, dobre i plemenite. Seljačka buna utemeljena je na povijesnim činjenicama, ali značaj romana nije samo u njegovoj vjerodostojnosti, već i u tome što se može uočiti da Šenoa ne glorificira plemstvo. Šenoine simpatije su na strani potlačenih i obespravljenih, stoga su likovi seljaka prikazani kao pravedni borci za narodnu pravdu.