Cervantes de Miguel: Uzorite misli

Miguel de Cervantes: Uzorite misli

U ovoj su knjizi sabrane misli jednoga od najvećih svjetskih književnika, za čijega je Don Quijotea njegov obožavatelj i književni nasljednik F. M. Dostojevski rekao da je »najveća i posljednja riječ ljudskoga uma te najgorča ironija koju čovjek može izreći«. Don Quijote nije samo najznačajnija knjiga zlatnoga vijeka španjolske književnosti nego vjerojatno i najznačajnija knjiga ikada napisana na španjolskom jeziku. Njezin nas neiscrpni humor i jezično bogatstvo uvijek ponovo oduševljavaju. Ovaj jedinstveni roman prije svega je oda slobodi i čovjekovu pravu na snove, a sloboda je njegova semantička i morfološka osovina. Iza jednostavne priče o plemiću iz La Manche koji je od pretjeranoga čitanja viteških romana poludio, počeo vjerovati da je lutajući vitez i ide iz pustolovine u pustolovinu praveći ludosti sve dok jednoga dana ne ozdravi, krije se prvi polifonijski roman na svijetu (Todorov) koji je utjecao na niz svjetskih književnika, slikara i drugih umjetnika. Osim priče o slavnom vitezu, Cervantes je napisao i Galateu, pastoralni roman u prozi i stihu koji je nazvao eklogom, te ljubavno-pustolovnu prozu naslovljenu Persil i Sigismunda. Uzoritim novelama je pak u španjolsku prozu uveo kratku priču koja sliči na talijanske novele nastale po uzoru na Boccaccia.
Budući da je stvarao u razdoblju između renesanse i baroka, Cervantes se nužno oslanja na taj dio tradicije, ali prati i suvremena zbivanja. Kao i mnogi drugi pisci njegova razdoblja, isprva se posvećuje pisanju stihova. Uglavnom se radi o poslanicama i prigodnim pjesmama u pohvalnom ili satiričnom tonu. Svoje pjesme ponekad uvrštava i u prozna djela (primjerice, u Galatei se nalazi poduža Kaliopina pjesan, koja se sastoji od 111 oktava u jedanaestercima s konsonantnim rimama).
Uspješno se okušao i u pisanju djela za pozornicu. U mladosti je kazališnim družinama prodao tridesetak svojih komada koji su se prikazivali u Madridu. Iz prvoga razdoblja, kad se u španjolskoj dramaturgiji žanrovski jasno razlikuju komedija i tragedija, očuvana su dva njegova djela: Alžirsko tamnovanje i Opsada Numancije. U njima na vješt način opisuje događaje iz svakodnevnoga života. U djelu Osam komedija i osam međuigara (1615.) »shvativši da vrijeme mijenja stvari i usavršava umjetnost« Cervantes se prilagođava tzv. novoj komediji, čije je postavke formulirao Lope de Vega. Osobito su mu dojmljive kratke jednočinke koje su se izvodile u stankama među činovima nekoga djela.
Miguel de Cervantes nikada nije objelodanio knjigu svojih misli i aforizama, iako je to želio i namjeravao. Naime, u djelu Persil i Sigismunda, objavljenom nakon njegove smrti, jedan naočiti hodočasnik (Cervantesov alter ego) govori o svojoj namjeri da objavi knjigu naslovljenu Cvijet hodočasničkih aforizama u kojoj bi prikupio »rečenice koje sadrže istinu«. Tako barem tvrdi sveučilišni profesor Aldo Ruffinatto koji je uredio i objavio knjigu pod tim naslovom (Flor de aforismos peregrinos, Madrid: Círculo de Lectores, 1995.) iz koje je preuzet dio citata koje donosimo u ovome djelu.
Željka Lovrenčić